Mr. sc. Mirko Petrić: Kolika će biti cijena života, 26. 3. 2022.

Politički magazin Obzor Večernjeg lista od 26. ožujka 2022. objavljuje prilog Dijane Jurasić pod naslovom „Kolika će biti cijena života“ u kojem mr. sc. Mirko Petrića odgovara na pitanje o kvaliteti života hrvatskih građana s obzirom na rastuću inflaciju

Mr. sc. Mirko Petrić: Kolika će biti cijena života, 26. 3. 2022.

– Večernji list: Kolika će biti cijena života: Najveći izazov pred građanima koji nisu elita niti viši srednji sloj, 26. 3. 2022.

Hoće li građani biti dovedeni do toga da trebaju biti sretni ako imaju kakav-takav posao, ako mogu otplaćivati kredite, režije, kupovati hranu i popiti poneku, sve skuplju kavu, ne maštajući o odlasku na odmor, ručkovima u restoranu…

Sociolog Mirko Petrić, stručni savjetnik Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar koji se godinama bavi klasnim analizama na pitanje kakva će biti kvaliteta života hrvatskih građana s obzirom na rastuću inflaciju i čega će se sve građani morati odricati ako cijene nastave rasti, a plaće mirovati uzvraća:

– Nažalost, ne samo u svjetlu novih inflatornih pritisaka, nego čak i da njih nije bilo, većina bi se građana u našoj zemlji suočila s dodatnim smanjenjem životnog standarda u odnosu na vremena koja uzimaju kao “zlatno doba” Današnji umirovljenici tako se sjećaju doba sigurnih plaća, vikendica ili ljetovanja u radničkim odmaralištima u socijalističkom razdoblju, a današnje starije srednje generacije vremena razmjernog ekonomskog oporavka prije svjetske financijske krize 2008. koja se kod nas osjetila s godinom ili dvije zakašnjenja. Sve od tada je bilo uglavnom kretanje nadolje, iako su se neki pokazatelji popravili nakon uključenja u EU 2013. govori Petrić.

Naglašava da je čak i u Njemačkoj, koja se kod nas često uzima kao nedostižan uzor, sociolog Oliver Nachtwey sredinom prošlog desetljeća ocrtao konture tzv. regresivne modernizacije.

– Za razliku od vremena u kojima je napredak tehnologije i povećanja kvalificiranosti radne snage dovodio do povećanja društvenog standarda, sad smo suočeni s vremenom u kojem oboje efektivno znači povećanje nezaposlenosti, smanjenje plaća I sve nemilosrdniju konkurenciju u svakom aspektu poslovnog života. Troškovi života rastu, sve više ljudi radi na tzv. mini poslovima, promijenili su se standardi procjenjivanja o tome što zapravo znači “imati posao” i sigurnost koja je iz toga proizlazila u vremenu socijalne države, koja se postupno demontira još od osamdesetih godina prošlog stoljeća. Njemačka je, prema Nachtweyu, postala “društvo silaska” u kojoj je razbijena iluzija da će “socijalno dizalo” ljude s vremenom podizati u sve bolji društveni položaj. Slično je i drugdje na Zapadu, gdje generacija tzv. milenijalaca, odnosno osoba rođenih osamdesetih, danas u punoj radnoj zrelosti, zarađuje čak i 30% manje od pripadnika prethodne generacije X, u uvjetima u kojima cijene stambenog prostora strelovito rastu, a zaposlenja su izrazito nestalna i nepredvidiva. Poremećaji kojima danas svjedočimo zapravo su tek dio tog već davno započetog procesa, koji u uvjetima globalnog poremećaja opskrbe energentima i hranom postaju svima vidljivi. Vi govorite o “civilizacijskom standardu” koji se odnosi na makar tjedan dana godišnjeg odmora za sve članove kućanstva izvan mjesta stanovanja. Ono na što ćemo se, nažalost, morati sve više navikavati jest to da živimo u svijetu u kojem nažalost više nema takvih “standarda” odnosno nečega što bi vrijedilo za sve i što bi se očekivalo da svi imaju. Suvremena su društva izrazito raslojena, sa stalnim porastom tankog sloja “superbogataša” i sve manjim mogućnostima nekadašnje srednje klase te sve težim položajem pogotovo onih koji rade u manualnim i uslužnim zanimanjima. Europa je, pritom, još uvijek najmanje raslojeni kontinent, ali se ipak vrlo udaljila od nekadašnje redistributivne ideologije “socijalne države” Kad je riječ o našim građanima, u velikom broju osiromašenima tijekom ratnog i tranzicijskog razdoblja, mnogi mogu, nažalost, očekivati da će im se životni standard i dalje smanjivati, bar u segmentu koji se tiče prehrane i opskrbe energijom – kaže Petrić. Ističe da se često naglašava da je da je u strukturi primanja u kućanstvima trošak za prehranu kod nas višestruko veći nego u Europi te da ćemo stoga biti osobito pogođeni povećanjem cijena hrane na svjetskom tržištu. No, dodaje, ne treba smetnuti s uma ni to da više od 91% stanovnika Hrvatske živi u nekretnini koju imaju u vlasništvu, što je čak 21% više od europskog prosjeka, jer je u najrazvijenijim zemljama najveći izdatak najam stana.

– Moglo bi se slikovito reći da će naši građani u skoroj budućnosti nastaviti živjeti u vlastita četiri zida, koja će i dalje moći iznajmiti za dopunski dohodak, međutim u ta njihova četiri zida će im biti sve hladnije i sve će slabije jesti. Ovakvim stanjem bit će, nažalost, najteže pogođeni upravo oni kojima je već sada teško, odnosno koji jedva spajaju kraj s krajem. Uz borbu za osiguranje prehrane i grijanja, zadovoljavanje kulturnih potreba i “civilizacijski standardi” poput odlaska na kraći godišnji odmor bojim se da će postati još manje dostupni. Uvođenje eura sigurno će, bar u prvo vrijeme, dovesti do dodatnog porasta cijena hrane, a nove troškove značit će i dugo najavljivano uvođenje poreza na nekretnine. To su procesi koji nisu izravno povezani s aktualnim povećanjima cijena, no svakako će položaj najugroženijih učiniti još težim. Potrebno je naznačiti i neka moguća rješenja za suprotstavljanje ovakvim trendovima. Ona se, vjerujem, naziru u još snažnijem uključenju u političke procese koji se odvijaju na razini EU: konkretno, rad na direktivama koje bi uz minimalni dohodak specificirale i minimalni postotak prosječne plaće koja bi umirovljenicima omogućila dostojan život – govori Petrić.

Kako se bavio i istraživanjem klasa u hrvatskom društvu, pitamo ga koga u Hrvatskoj sigurno kriza, odnosno inflacija neće pogoditi.

– Inflacija i kriza utječu na sve slojeve stanovništva, samo na drukčiji način i s drukčijim posljedicama. Sigurno je da se s njima na isti način ne nosi većina građana i onih 120 supermilijunaša (od kojih svaki ima više od 30 milijuna dolara imovine) i više od deset tisuća dolarskih milijunaša koji žive u Hrvatskoj. S inflacijom se lakše nositi i ako spadate u 343 osobe koje su, prema podacima porezne uprave, u Hrvatskoj prošle godine imale mjesečne plaće više od 100.000 kuna ili pak u onih pet tisuća koji su imali mjesečne plaće veće od 30.000 kuna mjesečno. Te osobe svakako ne vode računa o preživljavanju iz mjeseca u mjesec kao tzv. obični građani, no i njima se kompliciraju poslovni i politički potezi kojima uvećavaju ili održavaju svoje bogatstvo. Izvan elite, koja zajedno s članovima kućanstava na nacionalnoj i regionalnim razinama obuhvaća približno četrdesetak tisuća ljudi, postoji doista i sloj građana sa solidnim mjesečnim primanjima i razmjerno stabilnim izgledima da ih održe unatoč krizi. Ipak, i te će skupine građana morati smanjiti očekivanja u odnosu na ona koja su još donedavno postojala. I unutar ovog sloja postoje dva načina dolaska do prihoda: jedni se oslanjaju na svoje stručno znanje, odnosno diplomu, a drugi na političke veze. Njih će kriza pogoditi na drukčiji način i njihova su strahovanja drukčije vrste. Oni koji žive od svog rada i stručnog znanja, morat će povećavati vlastitu kompetitivnost na tržištu, koje i za nas sve više postaje europsko. Oni drugi koji se oslanjaju na političke veze, svakako strahuju da dosadašnji model kojim su dolazili do standarda kojim raspolažu više nije održiv i bore se protiv političkih pritisaka na njegovu promjenu. U prvom slučaju riječ je o tržišnoj utakmici, u drugom o političkim sukobima. Razmjerno uskoro, upravo zbog krize koja dolazi, pokazat će se jasnije nego ranije tko u novim okolnostima ima više šanse za uspjeh – zaključuje Petrić.

Mr. sc. Mirko Petrić

Područni centar Split